Siemens-Martinova peć [zi:'məns maʀt'~], plamena peć za proizvodnju čelika od tekućega ili čvrstoga bijeloga sirovog željeza ili staroga željeza. Peć su konstruirali njemački industrijalci, braća Carl Wilhelm (1823–83) i August Friedrich Siemens (1826–1904), dok je postupak proizvodnje, zajedno s ocem Émileom, razvio francuski metalurg P. E. Martin. Gorivo, uglavnom mazut ili prirodni plin, dovode se u peć kroz kombinirani gorionik. U gorivo se često dodaje kisik, a mazut se raspršuje. Primjese u željezu (ugljik, silicij, mangan, fosfor) uklanjaju se oksidacijom s pomoću oksidirajućega plamena ili plinovitoga kisika, koji se može upuhivati i kroz tzv. koplja na svodu ili bočnim zidovima. Gornji dio peći, u kojem se uložak (sirovina) tali, sastoji se od zasvođena koritasta ognjišta. Donji je dio toplinski regenerator, koji se zagrijava toplinom otpadnih dimnih plinova i omogućuje postizanje vrlo visokih temperatura potrebnih za taljenje čelika i bolje iskorištenje goriva. Regenerator se prije sastojao od odvojenih komora za predgrijavanje plinovitoga goriva i zraka, a poslije je to bila komora samo za predgrijavanje zraka, ispunjena vatrostalnom opekom u obliku rešetke (saća). Predgrijani zrak stiže od regeneratora do gorionika vertikalnim kanalom. Uložak se prvo zagrijava plamenom, a poslije i kroz trosku. Toplina plamena (temperatura 1900 °C i viša) primarno se na uložak prenosi zračenjem, a temperatura rastaljenoga metala (čelika) iznosi oko 1600 °C. Peći imaju automatsku regulaciju i vođenje procesa, a kapacitet im je do 600 t (uglavnom 200 do 300 t). Danas je taj postupak u industrijski razvijenim zemljama mnogo izgubio na važnosti (potkraj 2005. u tim je pećima proizvedeno samo oko 4% svjetske proizvodnje čelika).